Zvučnik također poznat kao"rog". Vrlo je čest elektroakustični dio pretvarača, u zvuku elektroničke i električne opreme se može vidjeti u njemu. Zvučnik je jedna od najslabijih komponenti u akustičkoj opremi, ali za akustiku je jedna od najvažnijih komponenti. Iako se radi o tako jednostavnom uređaju, njegov razvoj se ne postiže preko noći, već nakon dugog vremena istraživanja i mukotrpnih napora bezbrojnih ljudi', postupno prema zrelosti i napretku. Zvučnik izuma je kako bi mogao omogućiti"originalni zvuk da reproducira ", iako je prošao trud nebrojenih znanstvenika, ovaj cilj do sada nije u potpunosti postignut, već je to drugačiji način zvuka , drugačiji način proizvodnje i korištenje materijala, učinite da zvučnik procvjeta stotinu cvjetova, postane najsjajniji i najsjajniji vrt u svijetu zvuka. Zvučnik se dijeli na ugrađeni zvučnik i vanjski zvučnik. Vanjski zvučnik općenito se naziva kutija za zvučnike, a ugrađeni zvučnik se odnosi na MP4 player koji ima ugrađeni zvučnik. Vrsta zvučnika je vrlo velika, promijenite princip energije da biste mogli podijeliti na električni tip (naime tip pokretne zavojnice), tip statičkog elektriciteta (naime tip kondenzatora), elektromagnetski tip (naime tip opruge s jezičkom), piezoelektrični tip (naime tip kristala ) pričekajte nekoliko vrsta.
Elektrodinamički zvučnik
Električni zvučnik je patent prototipa zvučnika primijenjen 20. siječnja 1874. U ovom zvučniku, glasovna zavojnica s potpornim sustavom postavljena je u magnetsko polje kako bi se vibracijski sustav držao u aksijalnom kretanju. U to vrijeme uglavnom se koristio u području releja, a ne zvučnika. Dana 14. prosinca 1877. Siemens je podnio zahtjev za patent za bugle. Na pokretnoj glasovnoj zavojnici bio je pričvršćen pergamentni papir kao radijator zvuka. Pergamentni papir mogao se napraviti u obliku eksponencijalnog stošca, što je bio čvrst oblik bugle u prvoj eri fonografa.
Osnovni principi električnih zvučnika nisu se mijenjali u posljednjih nekoliko desetljeća, samo su poboljšani detalji dizajna i komponente. Dinamički raspon frekvencijskog odziva i drugi aspekti starijih proizvoda bili su značajan razvoj. Električni zvučnik jednostavne strukture, izvrsne kvalitete zvuka, niske cijene, velike dinamike postao je trenutni mainstream na tržištu.
Elektrostatički zvučnik
Elektrostatički zvučnik je korištenje elektrostatičke snage dodane ploči kondenzatora i radu zvučnika, u smislu njegove strukture, jer su pozitivni i negativni pol suprotni i u obliku kondenzatora, pa se naziva i kondenzatorski zvučnik. Zvučnik kao elektroakustički pretvarač, moramo poći od ljudskog razumijevanja odnosa električne energije i pretvorbe zvuka. Zvukovi elektromagneta koriste se od 1837. godine. Ali tek 14. veljače 1876. Alexander Graham Bell prijavio je jedan od najvažnijih patenata u povijesti:"telefon," izum koji je omogućio ljudskom glasu da putuje dalje od vikanja. Od tada je odnos pretvorbe između struje i zvuka duboko ukorijenjen u srcima ljudi, a sve više i više ljudi ga proučava.
Godine 1910. SG Brown odvojio je pogonsku snagu od dijafragme i razvio armaturne slušalice Armature za bolju reprodukciju snimljenih zvukova. Godine 1910. Baldwin je razvio slušalice s balansiranom armaturom. Armaturne slušalice su pomična željezna ploča (armatura) u sredini magneta u obliku slova U. Kada struja teče kroz zavojnicu, magnet će magnetizirati armaturu i odbijati je, tjerajući dijafragmu da se pomiče u isto vrijeme. Godine 1917. Wente i Thuras dizajnirali su kapacitivne mikrofone. Sredinom 1930-ih uvedeni su elektrostatički zvučnici, temeljeni na principu kapacitivnih mikrofona.
Elektrostatički monomer zbog male težine i male disperzije vibracija, tako da elektrostatički zvučnik radi u srednjem i visokofrekventnom pojasu, kvaliteta zvuka je lagana i delikatna, puna karakteristika, lako je dobiti jasan i transparentan srednji i visoki ton. Ali njegova učinkovitost nije visoka, izlazni zvučni tlak je nizak, dinamika je mala, trošak je relativno skup, također je njegova slabost.
Pojasni zvučnik
Tijekom postupnog formiranja tehnologije električnih zvučnika i elektromagnetskih zvučnika, ljudi su počeli shvaćati da bi idealni pretvarač trebao koristiti tanak film koji može vibrirati kroz struju, a ljudi su počeli shvaćati pojasni zvučnik.
Pojasni zvučnik se uglavnom koristi u srednjem i visokofrekventnom pojasu. Zbog svoje ravne krivulje frekvencijskog odziva, visoke frekvencijske gornje granice, ima vrlo dobar prijelazni učinak, tako da može jednostavno formirati linearni izvor zvuka.
Zvučnik Haier tipa je četvrta vrsta zračenja. To'je vrlo elegantna varijanta roga s vrpcom. Sastoji se od tiskanja vodiča aluminijske folije gore-dolje između dvije plastične folije. Vijugavi nabori kao harmonika, postavljeni u magnetsko polje okomito na dijafragmu, ne napravljena dijafragma sve u istoj fazi prije i poslije vibracije, to je horizontalni smjer okomit na smjer zvučnog zračenja i vibracija i susjednih vodiča u suprotnom smjeru za proučavanje vibracije valovitog lima, može u prvih pola tjedna znati u nabore između zraka od strane g. Figga (Fresnel, Fresnel princip se oslobađa i donji dio nabora se širi, dopuštajući zraku da uđe, baš kao što ping-pong loptica ne leti daleko kada se pritisne u ruci, ali može letjeti daleko kada se pritisne gore-dolje između prstiju i loptica iskoči.U skladu s tim principom, slab (lagani) zrak, koji se gura natrag i naprijed na dijafragmi, može se dobro otpuhati prema principu Figg&# 39. Sat dijafragme može biti vrlo učinkovit, ali je teško reproducirati na niskim frekvencijama, s niskom granicom frekvencije od oko 100 Hz.